Svečanost koja sebe ne opravdava?
U vremenima kad se nerijetko s odbojnošću,ako ne i s gađenjem, gleda i na ono što se ranije smatralo neupitnim umjetničkim vrijednostima,može li se dodjela diploma nakon završenoga studija likovne akademije smatrati bilo kakvim ovjerovljenjem i može li to biti svečanost? Nije li prije riječ o ironiziranju ili o happeningu kojim se ponazočuje «pravo» stanje stvari? Ako se visoko cijeni ono fantomsko što se na likovnoj sceni pojavi iznebuha, ako se umjetnost odmiče i od estetike i od simbolike i od osjećajnosti u hladnoću i neodređenost neke novostvorene pojavnosti, ako se desupstancira i transhumanizira, ne stoji li joj na putu, ne sapinje li je kao smišljena i okorjela prepreka svaka škola i svako učenje? Dakako, teoretizirati se može ovako ili onako, ali će se ljudski život nastaviti i, zajedno s njime, trajat će i ono što zovemo umjetnošću, makar vrlo različito razumijevamo sadržaj toga pojma. S njome i bez nje će se provlačiti, doduše u mnogostrukoj uvjetovanosti, i kreativnost i rasponi ljudske slobode, slobode koju ništa toliko ne potire koliko njezini vlastiti prividi, pa i oni ogrnuti plaštem prekida s tradicijom ili imperativa najnovijih gibanja unutar struke. Deveti naraštaj diplomanata širokobriješke Akademije – na kojoj je studij klasično ustrojen s obzirom na nastavne kolegije i primjenu tradicionalnih likovnih tehnika – ipak nije bio prikraćen, kao ni prethodni naraštaji, u otvaranju prema najnovijim gibanjima i usvajanju bilo čega od onoga što se pojavljuje na suvremenoj likovnoj sceni i u filozofiji umjetnosti. Dapače, insistira se da svatko od studenata izgrađuje i slijedi svoju osobnost i da prepoznaje afinitete koji će mu otkriti vlastiti put. O svojim diplomskim radovima ovogodišnji diplomanti, gotovo odreda, govore da su to iskazi njihova načelnoga i duhovnog odnosa prema samima sebi i svijetu. Dakle, u radove su ugradili ispovjednu subjektivnu odrednicu, ali se ona ne kreće u smjeru razularena subjektivizma, koji je inače mnogima privlačiv pečat vremena u kojemu živimo, niti ona odveć podliježe neposrednom okruženju. Ta ispovjedna odrednica već sada, kod većine njih u znatnoj mjeri, potvrđuje samostalne putove traženja. Otimajući se povodljivosti i utjecajima kolega s kojima dijele prostor u istoj klasi nisu uzimali kao uzore ni radove svojih profesora, što ih je još više ostavljalo u njihovoj slobodi. Istina, izostanku smionih eksperimentiranja i iskoraka u odabiru i načinu izvedbe diplomskih radova pridonio je način rada na Akademiji, ali ih on sam po sebi nije priječio. Vjerojatno i studenti kao i profesori petogodišnji studij u cjelini shvaćaju tek kao dobru pripravu za ono što bi tek trebalo uslijediti u budućem samostalnom radu svakoga od njih. Da bi se mogao steći neki opći uvid, ponešto ćemo reći o radovima svakoga diplomanta. Na GRAFIČKOM ODJELU njeguju se sve klasične tehnike, osim litografije za koju ne postoje osnovni preduvjeti. Polaznicima je ostavljena puna sloboda u odabiru motiva i načinima izvedbe. Štoviše, omogućen im je izlazak i izvan strogo grafičkih tehnika. Maja Brkić pozabavila se strukturama životinjskoga svijeta. Sigurnim potezima ruke iscrtava obrise i detalje, koloriranjem postiže blaži stupanj mimikrije, čime se žive jedinke «Puža», «Meduze », «Ribe» i «Mekušca» bratime s okolinom. U tehnici bakropisa i akvatinte našla je za svoj izraz primjerenu izvedbenu tehniku. Marija Ćavar igra se stiliziranom ljudskom figuricom. Slaže je u nizove i cjeline poput slova u tekstu utiskujući je u podlogu slijepim tiskom, dodajući detalje ili cjeline izvedene ručnim utiskivanjem, tzv. pečatiranjem, čime stvara optičke iluzije na tragu op-arta. Tom svojom «grafičkom poveljom» predstavlja jedinstvo i mnoštvo, prolaznost i trajanje. Darko Dugandžić pozabavio se mistikom simbola. «Slobodu», «Puls» (neprekidni životni ritam), «Mir i Nemir» i «Spas» – služeći se miješanom tehnikom unutar koje dodanom detalju dubokoga tiska povjerava ulogu kontrapunkta – predstavio je poveljom, srcem, različitostima i zbrkom, te križem. Crtežom detaljizirani dio lista – prepuštajući sve ostalo govoru mrkline i rubnoj bjelini – primirio je svijetlim ili nešto tamnijim tonovima okera. Dragana Jelčić uradila je stilizirani op-artistički autoportret u poliptihu. Uske crne kartonske letvice nalijepila je vodoravno u pravilnim razmacima na bijelu podlogu iverice i tako dobila žljebastu površinu, a potom je bjelinom izdvojila autoportret u profilu. Dakle, kiparski je ušla u treću dimenziju te postigla titravost plohe kao i igru svjetla i sjene. Hrvoje Pranjić miješanom tehnikom (bakropis, akvatinta i mehaničke intervencije) simbolikom stvara pakt znanja i tradicije temama «David», «Pakt» i «Artefakt». Oblicima koji podsjećaju na nadgrobnike dočarava monumentalnost, isječcima suvremenog života interpretira ono jučerašnje, iskonskom likovnom izrazu dodaje bilješke suvremenosti i time oblik uvodi u neprekidnost trajanja. Irena Vasilj nalijepila je grafičke listove, urađene suhom iglom i akvatintom, na platnenu podlogu koju je manjim dijelom prekrila kolažom kartonskih predmeta i ponekim ulomkom teksta, pa i onima na hebrejskom jeziku. Dakle, i materijalom je uvela treću dimenziju, dok asamblažom asocira i na biblijska i na moderna vremena koja nisu u raskoraku nego su kao jedinstvo u raznolikosti pojavnoga i duhovnoga svijeta. Ivana Vučina svoje «misli – događanja – sličice» predstavila je crtežima u bakropisu (suha igla, akvatinta). Dočarava i zbilju i imaginarni svijet kao sastavnice ljudskoga života, unosi poneki blagi koloristički naglasak, čuvajući čistoću cjeline za tananu osjećajnost. «Cvrčak», «Veliki kružni svijet» i «Predosjećaji» objedinjuju mikro i makro kozmos s duhovnim svijetom. Ana Vidović uzela je za temu sudbinu žene uspoređujući njezinu krhkost s krhkošću kukca. Krila, koja sve nose, prozirna su i slabašna. Stilizirajući likove i geometrizirajući pozadinu nije daleko od kubizma. Mjestimičnim prodorima bjeline ispod motiva postigla je likovnu igru, naglašavajući tim elementima trodimenzionalnost prostora. Samo je DVOJE KIPARA iz devetoga naraštaja izišlo na diplomski ispit zajedno S PRIDRUŽENIM KOLEGOM IZ SEDMOGA NARAŠTAJA. U izboru motiva i materijala i kipari su imali punu slobodu. Toni Kozarić temu broda kroz povijest umjetnosti, ujedno i plovidbu u zagrobni život, predstavio je dvjema lađama čiji oblik i način gradnje podsjećaju na staroegipatske lađe od papirusa, čime je uratke asocijativno obogatio arhaičnošću i nadvremenošću, kao i uporabom rabljenoga brodskoga poda. Uzdizanje u nebo predočio je trećim radom: pramcem broda koji strši u visinu. Jednostavnošću oblika i rabljenim tvorivom izveo je svoje brodove na pučinu izvanvremenosti i meditiranja.
I letimičnim uvidom u razmišljanja i način rada ovogodišnjih diplomanata nameću se neke konstatacije. Suočeni sa zagonetnošću umjetnosti i sa zbrkom na suvremenoj likovnoj sceni ovi mladi ljudi ne žure s istrčavanjem na ideološku frontu u svijetu koji je «razbijena cjelina». No, ne bi se moglo reći da nemaju vjeru u sebe i da ne čekaju svoj pravi trenutak. Odolijevaju kultu jednostranosti: izmiču tradiciji (barem načelno), i olako se ne pripuštaju diktatu suvremenog intenziviranog kaosa. Tek kod nekoliko njih jedva da se mogu naći elementi ironije, kao jedne od značajki suvremene umjetnosti kojom se ona, ne bez razloga, ponajvećma ruga samoj sebi. Čini se, u što su uvjereni i njihovi profesori kao voditelji klasa, da – unatoč svim neizvjesnostima – ovi mladi ljudi koji dobivaju diplome u ruke imaju vjeru u umjetnost i u svoje mogućnosti. Svjesni su da obezvrijeđen čovjek obezvrjeđuje umjetnost i da obezvrijeđena umjetnost obezvrjeđuje čovjeka. A oni su se željni uzdignuti iznad i jedne i druge obezvrijeđenosti.
NARAŠTAJ 2003./2004.
MAJA BRKIĆ
MARIJA ĆAVAR
DARKO DUGANDŽIĆ
DRAGANA JELČIĆ
HRVOJE PRANJIĆ
IRENA VASILJ
ANA VIDOVIĆ
TONI KOZARIĆ
ANA ZOVKO
ANJA BARTULOVIĆ
VALENTINA BOŠNJAK
KRISTINA KRAMER
IVANA RADIĆ
IVAN RISEK
MIRO ŠIMUNOVIĆ
JASNA ZOVKO
NARAŠTAJ 2002./2003.
IVANA VUČINA
NARAŠTAJ 2001./2002.
ŽELJKO VUKOJA
